Pojam Ekologije

Pojam ekologija prvi put je uporabio njemački zoolog Ernst Haeckel koji je pod pojmom ekologije smatrao "odnos živih organizama u dva pravca: prema njihovom organskom i neorganskom okolišu". Sama riječ dolazi iz grčkog oikos koji znači: okućnica, dom, mjesto za život.

Područja Ekologije

Ekologija je široko područje koje obuhvaća mnogo poddisciplina. Uobičajena, široka klasifikacija, koja kreće od najniže do najviše razine složenosti, gdje je složenost definirana kao broj članova (entiteta) i procesa unutar sustava koji se proučava, jest sljedeća:

• bihevioralna ekologija proučava uloge ponašanja u prilagodbama životinje da se prilagodi na svoj okoliš
• populacijska ekologija proučava dinamiku populacija određene vrste
• biocenologija (ili sinekologija) se usredotočuje na interakcije između vrsta unutar neke biocenoze (životne zajednice)
• ekologija ekosustava proučava tokove tvari i energije kroz biotičke i abiotičke komponente ekosustava
• ekologija sustava je interdisciplinarno polje usredotočeno na proučavanje, razvoj i organizaciju ekoloških sustava iz holističke perspektive
• krajobrazna ekologija proučava procese i vezu između mnogo različitih ekosustava nekog područja ili geografski veće površine
• evolucijska ekologija proučava ekologiju na način koji se eksplicitno fokusira na evolucijsku povijest vrsta i njihovih interakcija

Ekologija se također može podijeliti prema području proučavanja, npr. na ekologiju životinja, ekologiju bilja, ekologiju kukaca itd. Još jedna česta metoda podjele je prema proučavanom biomu, npr. na arktičku ekologiju (ili polarnu ekologiju), tropsku ekologiju, pustinjsku ekologiju, itd. Primarna tehnika koja se koristi za proučavanje često se koristi za podjelu discipline u skupine, kao što su kemijska ekologija, genetička ekologija, statistička ekologija, teoretska ekologija i dr. Ova se polja međusobno ne isključuju.

Onečišćenje i zagađenje

Zagađenje je jedan od najvećih problema današnjice. Gradovi, sela, rijeke, mora… svi su pogođeni tom katastrofom koju smo mi izazvali i još uvijek izazivamo. Zagađenje prirode je jedna od najvećih mana čovjeka koja se pojavila u novije vrijeme.

Ljudi su mislili da mogu iskorištavati prirodna dobra do “besvijesti”. Smatrali su da su neiscrpna. Na žalost nije tako i potrebno je shvatiti koliko je životinjskih i biljnjih vrsta izumrlo i nestalo zahvaljujući nemilosti i nesmotrenosti čovjeka.

UN-ovi stručnjaci upozoravaju da bi se, nastavi li se ovom dinamikom zagađivati okoliš, svijet mogao suočiti s katastrofom nesagledivih razmjera Ako je vjerovati najnovijim UN-ovim podacima, emisija stakleničkih plinova ne samo da se ne smanjuje nego se povećava. SAD su najveći svjetski izvor stakleničkih plinova, samo u 2004. godini njihova je emisija porasla za 1,7% u odnosu na prethodnu godinu te s ukupno 7,07 milijardi tona zasjenila dotadašnji rekord od 6,98 milijarda tona u 2.000. godini. Nastavi li se tim tempom povećavati ispuštanje stakleničkih plinova u atmosferu svijet bi se uskoro mogao suočiti s katastrofom nesagledivih razmjera. Utvrđeno je da globalno zatopljavanje izaziva alarmantno povećanje kiselosti svjetskih oceana, što bi moglo ozbiljno ugroziti morske ekološke sustave. Prema tvrdnjama znanstvenika, pH oceana snizio se sa 8,2 na 8,1 od 1.800. godine do danas, a očekuje se da će se pad nastaviti do 7,9 do 2.050. godine. Porast kiselosti oceana oslabit će i na kraju i uništiti živopisne koraljne grebene koji ovise o kalciju u morskoj vodi kako bi izgradili svoje oklope i kosture.

Znanstvenici kažu da je povećanje korištenja fosilnih goriva dovelo do porasta koncentracije ugljičnog dioksida vezanog u Zemljinoj atmosferi. To izaziva takozvani efekt staklenika, odnosno temperatura na površini Zemlje raste. Globalno zatopljavanje okrivljuje se i za druge velike promjene u okolišu, poput otapanja polarnog leda i jačih tropskih oluja.

“Povećanje rasta populacije i bogatstva dovelo je do toga da prirodni kanali ne apsorbiraju CO2 kako je bilo očekivano, a povećana je proizvodnja ugljičnog dioksida paralelno s rastom tvornica.”, rekao je čelni autor studije, Dr. Pep Candell. Znanstvenici smatraju da je stabilizacija ugljičnog dioksida u atmosferi još teža nego što su mogli predvidjeti.

“Otkrili smo da polovica učinkovitosti oceana da apsorbira ugljični dioksid nije moguća zbog vjetrova u Južnom Oceanu.”, rekao je Dr. Corinne Le Quere iz Britanskog nadzora Antarktike. Nažalost, smanjena apsorpcija ne odnosi se samo na južnu hemisferu već je u istraživanjima primijećena nestabilnost i u Sjevernom Atlantiku.